fighting with demons
28.01.2007., nedjelja
|
opet se vraćam na temu ponosa..sve je već prije netko drugi napisao, otkrio nam,a i dalje mi iznad glave stoji upitnik. zbog ponosa sam otjerala najboljeg prijatelja od sebe ružnim riječima, zbog ponosa on mi nije htio oprostiti, zbog ponosa je moja isprika sadržavala samo jednu zamaskiranu usputnu riječ... zbog ponosa sam pobjega i pretvarala se da je sve dobro čak i kad nije bilo, zbog ponosa nisam htjela prihvatiti pomoć, zbog ponosa sam nimalo ponosno preživjela ove mjesece... ili možda sebi dokazujem da vrijedim nešto, a vrijedim li?! neki kažu da...neki bi se smijali na to...vjerojatno bi se i ja smijala kada ne bi bila riječ o meni... nimalo ponosa nema u kritici drugome, nimalo ga nema kada ciljano nekome kažem njegove mane, nimalo ga nema kda se u sred noći vratim iz grada i dopuštam mačku da krznom briše moju tugu,a suze su presušile...nedavno ih je obrisao ponos... njegov je ponos i meni u samo jednoj rečenici uhvatio bit onoga što najviše pogađa...to mu je uspjelo jer me poznaje,a zbog ponosa je tako reagirao na moj...i onda je moj jadni PONOS poslušao njegovu kritiku i prihvatio ju kao nešto što me određuje..i sjećam se samo prljavog poda, vode koja je curila iz potrganih kupaonskih instalacija kada ju već moje oči nisu bile sposobne proizvesti...sjećam se podrugljivog pogleda i ubrzanih koraka da nastavim istim putem...i svih tih dragih ljudi koji su mislili da se sašil..tako je zvučalo, ali bila sam im govorila ozbiljno... u jednoj sam ga noći više puta pokušala zamijeniti...prvo sam ga pila, onda sam ga uvlačila, onda sam ga razgovorom navodila da me voli, ništa nije uspjelo pa sam mu dala da me izvede van na snijeg i da me tješi svojom toplinom, na kraju sam još jednoj njegovoj zamjeni dopustila da me prati doma...i shvatila da mi nikad nije više nedostajao...a sada se pitam želim li ga natrag da dokažem da sam mu potrebna...zgadila mi se ta riječ... samo zamjenjuje moju glupost...ne postoji...mislim da zaslužuje ispriku.. |
- 13:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
17.10.2006., utorak
|
Trudim se vjerovati sebi, a često me danju zamore brige, neutemeljene. Jer ono što sam smislila sama sam počela ostvarivati. Uzaludno mi je ponavljati afirmacije kada me uhvati plač, a kada nema nikoga u stanu počinjem sumnjati u svoje odluke. Zvučnik mobitela sam pokvarila slušajući dugo glas moje majke i pretvarajući se da je ovdje, glas svojih prijatelja. Zgodna stvarčica, nisu morali gledati kako čežnja curi iz mojih očiju. Neki dan sam izašla van, ilegalne supstance i nemoralna zlouporaba onih legalnih su bili jedini koji su me mogli prislilno oraspoložiti. Subote u Osijeku su bile žive, riječkih subota se iskreno bojim, nema nikoga kome bih mogla ispričati što mi se upravo smiješno dogodilo. Bila sam sama, a ipak, to je bio moj izbor. Ovdje sam došla da bih mogla nesmetano poraditi na svojim lošim navikama, a moram cijelo vrijeme živjeti s krivicom koju mi nameću. I dalje se trudim ignorirati kritike, ali počinju mi se gaditi ljudi o kojima ovisim....trenutno...uostalom, zato sam i pobjegla. odluka je pala davno...šuti, trpi, pojedi govno, možeš ja to...znam zašto sam došla, radim na svom cilju. Tuga me nemože ubiti, to znam jer sam svu tuu do sada preživjela.Ne obazirem se više, neka mi govore što žele, neka sumnjaju u mene, neka me vrijeđaju, to je samo jedan korak prema razvoju u ono u što se pretvaram. Ponosim se sobom. Radim na tome da im se jednom nasmijem u lice. Jer, uspijeh je najslađa osveta. |
- 17:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
31.07.2006., ponedjeljak
|
djevojčica s tajnom pokušava ne sanjati ne uspjeva zaspati ova noć je savršena za brige plava tinta prlja joj ruke dok bilježi zločine dnevnik je kralješnica njezina duha brujanje hladnjaka je nepodnošljiva buka tišina nije nikad potpuna zamišlja riječi koje želi čuti lista svijetložuti papir otežan slovima redovito pronalazi "ali" suprotnosti moraju isplutati na površinu ne prihvaća svršetak ovog dana sunce zamjenjuje žaruljom sigurnost će opet zamijeniti samo poljupcima drskosti nema, hrabrost je lažna vrlina borba s demonima pobjeći će s jutrom krivotvoreći osmijeh |
- 03:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #
26.07.2006., srijeda
|
Pitajte bilo kojeg osječana koje je mjesto najpoznatije za prosjačenje i svatko će vam odgovoriti da je to prolaz kod tramvajske stanice na trgu. Znate, ona nova stanice, koja je pomaknuta iz nepoznatih razloga tamo, a prije se nalazila ispred Name. Kada se s korza ulazi pod svod prolaza, s lijeve strane svakodnevno sjedi žena i strpljivo čeka da netko kupi balone ili kamen plovućac od nje. Nikad još nisam vidjela da netko to kupuje. Proljetos je s desne strane prolaza sjedila starica i prodavala stručke bijelog i ružičastog cvijeća, ali se više ne sjećam kada sam ju zadnji put vidjela. S druge strane ulice, nekad u predvečerje toplog dana, može se vidjeti sastav uličnih svirača kako ugađaju instrumente ili kako kimaju glavom zadovoljni ako im ubacite koju kovanicu u kovčeg za gitaru. U prolazu su dvije trgovine, jedna je antikvarijat i prekrasno zrcalo pred vratima uvijek mami taštinu iz djevojaka i mladih žena koje žure na neki sastanak. Malo dalje od tog zrcala vidjela sam djevojku. Ispijeno lice ipak je govorilo da je mojih godina. Njezina koža bila je prljavo smeđe svjetlije boje. Bila je romkinja. Nekoliko metara dalje igrala se curica od najviše četiri godine. Čisto sam sumnjala da joj je to sestra jer imala je identične crte lica. Djevojka koja je sjedila na podu u naručju je držala dojenče i dojila ga, tamo, pred svima. Kod nogu je držala praznu čašu u kojoj je trebao biti novac. Njezina starija kći će vjerojatno ostati gladna. Sve sam to primijetila približavajući se. Čula sam djevojčicu kako viče nešto na romskom jeziku i bježi, a tada se i djevojka ustala s poda i počela žuriti. Zatim je policajac počeo vikati za njima da će ih privesti. Znate, Osijek je prekrasan grad, ali uložiti tolike novce samo na obnovu trga ili tramvajskih stanica, a ostaviti najpotrebnije da mole za hranu na ulici vrhunsko je djelo idiota. Prošla sam pokraj tih ljudi i otišla sjesti i pričekati prijateljicu na klupi vrijednoj 65 000 kn na trgu koji je paravan mutnim poslovima moćnicima koji nemaju srama krasti. Sjela sam na klupu i do mene je došao onaj djedica u prevelikim hlačama s bradom i brkovima koji je svima poznat u Osijeku i tražio od mene kunu. Tužno. Posramila sam se svog rodnog grada. |
- 23:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
20.06.2006., utorak
|
Bila sam u knjižnici. Izbjegavala sam dodirnuti knjige zbog straha od zaraze. Na polici o psihologiji nije preostala ni jedna koju još nisam pročitala, krenula sam dalje. Gledala sam u sjajno utisnute naslove, u iskidane korice prelivene juhom od rajčice, u knjige na čijim stranicama su ne nalazili priprosti komentari čitatelja i inicijali upisani u srca ili kocke. U svakoj od tih knjiga nalazili su se dijelovi života autora zamotani u sjajni papir kako bi djelovali izmišljeno. Iz svake je virio dio nekoga i žudio za time da bude pročitan. Sve su me privlačile, ali tražila sam neku uzbudljivu koja će me na nekoliko sati zabaviti i uz koju ću na sve zaboraviti. Uvijek sam od odlaska u knjižnicu pravila predstavu i dobro se zabavljala između redova polica birajući knjige jer sam znala da ću ih kod kuće čitati počevši od one najzanimljivijeg naslova i nikad ne dovršiti onu zadnju, najdosadniju. Otišla sam do police s bajkama. Dugo sam gledala sretna lica nasmiješena na onaj način na koji sam ih zamišljala kao djevojčica dok su mi ih poznate usne opisivale. Negdje oko 1986. kada sam imala 3 godine u svijet bajki me je uveo moj deset godina stariji brat. Rođendane smo slavili isti dan jer je razlika bila samo tri dana, a on mi je neumoljivo svake godine kupovao sve deblje knjige i velike enciklopedije znanja, prirode ili znanosti. Kuća u kojoj smo u to vrijeme živjeli (moglo bi se reći preživljavali) bila je jedna od onih dvorišnih nastambi u najlošijem dijelu grada. Koliko god je izvana bila uredna, toliko je iznutra bila otrcana. Uz ono malo namještaja, naslijeđenog od nekog rođaka kojemu ni ime ne znam (svi su brzo isparili kada je krenulo loše, govorili su stariji), nije bilo više ništa po čemu bi se dalo zaključiti da u te dvije sobice živi četveročlana obitelj. Zidove je nagrizala crna plijesan i činila zrak prljavim i punim bolesti. Na sreću, ili možda nesreću, djetinjstvo je brzo prošlo, a samo je ostavilo u moju svijest nekoliko urezanih uspomena. Sve odreda bile su katastrofalne. Najprije je uvenula majka. Sredinom listopada 1989. je završila na bolničkom ležaju s iglom zabijenom duboko pod kožu. Na lice su joj stavili masku za kisik jer je teško dolazila do daha i brzo bi se umorila. Dijagnosticirana joj je upala pluća. Za tjedan dana se vratila kući, ali već nakon nekoliko dana je opet bila na istom bolničkom odjelu s istom dijagnozom, samo s uvećanim problemom. Nakon tri tjedna su ju pustili kući. Ležala je na krevetu, sjedila sam do nje i čitala joj bajke. Do sredine prosinca je umrla. Mrlje na rendgenskoj slici nisu predstavljale upalu, nego rak. Dva tjedna kasnije sam plakala i zahtijevala božićno drvce jer sam se nadala da će tako sve opet biti kao prije. Te večeri sam zadnji put vidjela oca kako izlazi kroz drvena vrata. Nije prvo krenuo po bor, nego na nekoliko pića. Nešto prije ponoći se žurio kući da mi stigne postaviti bor i čestitati Božić. U žurbi, i polupijanom stanju nije na vrijeme vidio dijete koje je na ulici ispaljivalo petarde. Naglo je skrenuo da ga ne udari autom, ali njegova majka je stajala pokraj ceste i na mjestu ju je usmrtio. Vjerojatno je bio u šoku kada je pobjegao s mjesta nesreće. Uhvatila ga je carinska policija kada su primijetili udubinu na automobilu nekoliko sati poslije. Često sam se pitala što je bilo s dječakom koji je nagrađen životom u zamjenu za život njegove majke. Uzela sam četiri knjige i krenula ih dati knjižničarki da ih utipka u računalo. Između polica sam čula pokrete, udisaje, zvuk sličan pucketanju istrošenih zglobova, ali nisam nikoga vidjela osim redova knjiga. Tih desetak metara mi se učinilo kilometarski dugo. Užasno strašan prostor iza mene kojeg se bojim kao da bi me mogao proždrijeti. Vračajući se kući, s torbom u ruci koju sam zamahivala u duetu s koracima, gledala sam ljudima u lice. Htjela sam im pročitati misli, doznati odgovore urezane u brazde koje im je darovalo vrijeme. Na autobusnoj stanici me je cijelo vrijeme gledala neka žena u sivom kaputu, ali ipak je ušla u drugi autobus. Moj je ubrzo došao i smjestila sam se uz prozor zagledana van i zamišljena. Razmišljala sam o još jednoj verziji događaja vezanih uz moju smrt. Vidjela sam dvostruka vrata sa debelim staklom pri vrhu. Nemoguće je kroz njega vidjeti što se nalazi s one strane. Vrata se otvaraju i propuštaju u hladnu, bijelu prostoriju. Na staromodnom radnom stolu su, jedna na drugu, složene knjige. Najgornja je otvorena, a stranice se same polako listaju kao nevidljivom rukom. Ne kao na vjetru, već puno sporije i pažljivije. Na dvije suprotne strane su ormari s pravokutnim ladicama na kojima je u sredini zalijepljen svijetložuti karton ispisan nečitkim rukopisom. Nečija uvela ruka s požutjelim noktima i plavim žilama otvara jednu ladicu. Staračka ruka, obojena pjegama. Ladica se pretvara u ležaj. Ruka povlači bijelu plahtu i otkriva moje beživotno tijelo. Oči su mi širom otvorene, na ustima je izraz smrtnog vriska koji je odavno prošao. Usne su mi svijetlo-ljubičaste, a oko očiju se vide plavo-sive sjene. Prsti ruke su mi zgrčeni, nalik pandži. Na desnom stopalu palca je privezana ceduljica kao u filmovima. Cijelo tijelo mi je prošarano plavim prugama. U kratkom trzaju zgrabila sam staru ruku koja je mirovala u blizini mog tijela. Uzvik iznenađenja me je vratio u sadašnjost. I dalje sam sjedila u autobusu, a u ruci sam čvrsto držala ruku nekog starca. Izbezumljenim pogledom je gledao moje oči i istrgnuo šaku iz mog stiska. Moja stanica je odavno prošla pa sam se vraćala pješice. Imala sam osjećaj da veliki pauk plete mrežu oko mog života. Mreža je postajala sve gušća, a u nju su se polijepile sve mračne misli i zaslijepile svjetlost. dio nečega na čemu radim neko vrijeme... |
- 15:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
15.06.2006., četvrtak
|
Ponekad, dok dopuštam umu da pronađe ono što mu najviše odgovara i da uživa u tome, kroz moj pogled proleti nikad prije viđena slika. Pokušam li ju zaista vidjeti, ne uspije mi jer prekratko traje. Već se neko vrijeme tješim da je problem u lošem vidu, ali pomalo sumnjam da to nije jedini razlog ovih priviđanja. Redovito provodim večeri slične ovoj razmišljajući je li moguće da vidim ono što drugi ne mogu vidjeti. Po čijim bi mjerilima to značilo da sam zapravo posebna? Možda se netko samo našalio nakon što me je vezao koncem za tijelo i upravljao mnome kao marionetom, pa mi dozvolio vidjeti ono što obični smrtnici ne mogu vidjeti. Ove večeri sam razmišljala o tome je li bolje dobiti potvrdan ili negativan odgovor. Danas sam ga vidjela u ogledalu, ali nije bio iza mene, bila sam potpuno sama. Kao u nekom naivnom filmu strave u jednom trenutku vidiš nešto u ogledalu, a okrenuvši se shvatiš da ti se pričinilo. Kada bih potpuno iskreno pokušala ispričati pravu verziju događaja, ni sama se ne bih mogla sjetiti istine. Vjerojatno se prava istina putujući kanalima misli oblikovala u slomljenu, iskrivljenu sliku. Ono što u ovom trenutku ne bih mogla slagati bila bi njegova visina. Sa svojih 170 bila sam prosječne visine, ali možda i za više od 30cm iznad mene je završavala njegova glava. Ramena su mu bila puno šira od mojih, a ruke snažne. Toliko se od vanjskog izgleda još sjećam. Nestao je i brže nego što se pojavio, a tada sam osjetila njegov vruć dah na zatiljku, vratu i desnom ramenu. Čula sam svako punjenje njegovih pluća ustajalim zrakom davno prozračenog hodnika. Prije toga, u zoru, nakon što sam pročitala kraj knjige, otišla sam spavati. Legla sam, vrtjela se u krevetu kao da mi je premalen, ali napokon sam uspjela pronaći udoban položaj okrenuta leđima stropu i ruku s obje strane glave. Bila sam u polusnu, a onda sam osjetila nečije velike, grube ruke kako su me čvrsto uhvatile za nadlaktice. Neugoda i strah, tako snažni da sam se ukočila, su prouzročili nalet bola kroz kralješnicu do stopala. Kao da mi je netko istodobno nogama stao na prsni koš i mjehur. Potrajalo je nekoliko sekundi, koliko i stisak, ali ipak dovoljno intenzivno da mi se činilo kao da sam iskočila iz kože. Zaključila sam da je to bio jedan od prvih snova tog jutra, ništa neobično. Ipak su ti snovi uvijek igrali neku bolesnu igru s mojim živcima. Komad svjetla teško dospjelog do mojih očiju je odjednom postao gust dok je prolazio kroz maglovito jutro i posivjelu čipku zastora. Zrak je sličio dimu iz auspuha nekog pokvarenog teretnog kamiona, a bio je našminkan milijardama molekula crne prašine. Instinktivno sam se okrenula prepuna budalaste hrabrosti koja je u djeliću sekunde pobjegla. Na stropu se crni dim uvijao u gustim mlazovima, a krajevi su mu poput pohlepnih usta gutali i srkali vrhove polica i obrise lustera. Crne ptice koje su odletjele s drveta u tom trenutku kao da su uspjele, bukom i paranjem zraka krilima, uplašiti taj dim. On se trenutno počeo uvlačiti u kutove sobe i nestajati u zidovima. Straha više nije bilo, samo očajničke želje za nekim da mi kaže da sam normalna. Da sam ovo samo sanjala. I čekala sam sve dok me nisu i tijelo i um iznevjerili. Zaspala sam izmučena pitanjem da li ludim. Sanjajući, iluzije su iza mojih očiju prštale kao što čaj pršče dok ga se iz previsoko postavljenog čajnika ulijeva u šalicu. Postala sam uvjerena da sam nekako pronašla ključ za svijet koji se mimikrijom omotao oko nas. A nisam znala u koju ga bravu utisnuti. Osjećam vrtoglavicu kada pomislim koliko toga još ne razumijem. Zato sam i počela zapisivati svoje misli. Jedini način na koji nešto mogu zapamtiti je da to zapišem. Možda ću čitajući o svojoj sadašnjosti i u njoj upletenoj prošlosti uspjeti sve ovo jasnije vidjeti. |
- 13:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #
29.05.2006., ponedjeljak
|
Vračajući se ulicom između trošnih kuća i savitljivih vrba što cvile od hladnoće i vjetra, slušala sam svoje korake uz pratnju stopa. Vjerujem da su to bile stope straha. Okretala sam se, širom otvarala oči i pratila pokrete gipkih sjena u kutovima svjetla. U prsima mi se stvarala gruda koja je prijetila erupcijom. Neprimjetno sam ukočila lice, stisnula zube i šake, a ukočenih nogu ubrzavala korake. Glavu sam uvukla među visoko smještena ramena i žurila da stignem do kućnih vrata što prije. Tješila sam se misleći kako ću za dvadesetak metara biti točno na pola puta od stanice do kuće, ali upravo me je taj dio puta užasavao jer su ondje postojala samo tri ulična svjetla. Kuće su se pri kraju ulice preširoko smjestile i propuštale zvukove vjetra koji je zviždao kao da mi prijeti. Koliko su noge ubrzavale, toliko se cilj činio daljim. Osjećala sam na svojim leđima njihove prljave dodire i pohlepno povlačenje odjeće. Bližeći se kući, korake sam ubrzavala sve dok nisu prešli u trk, a oni su ubrzavali zajedno sa mnom. Moji demoni. Svojim gladnim trbusima, prokletim očima i lopovskim prstima su se prilijepili uz mene i napajali se brzim otkucajima mojega srca i plitkim udisajima hladnoga zraka. Na prilazu kući sam iz sve snage potrčala, zaustavivši dah i gotovo provalila u kuću otključavajući ju. Ostali su vani. Oni koji su me u kući čekali, još su spavali. Imala sam vremena opustiti se i smiriti prije njihova buđenja. Znala sam da je samo pitanje trenutka, kad će se pojaviti. ovo je razlog zašto tako malo pišem blog.. |
- 16:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #
28.05.2006., nedjelja
|
uhvati mi ruku.. .....sasvim nježno.... ..............samo me prevari tim srnećim pogledom i zadaj mi kaznu.......... ..........jer mi je potrebna ....................koračam do uništenja .................................dostojanstveno i drsko moja je bol...... samo dokaz života..... ljuštura se moja raspada...... ........i otkriva.. ipak sam mrtva....... |
- 14:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.05.2006., nedjelja
|
Još je jednom naivno povjerovala i prepustila se užitku koji je zapravo bio podređen njegovom. Još se jednom uspjela razočarati i izgubiti rundu igre. Onda je slučajno naišla na primamljive ponude za koje je smatrala da samo nadopunjuju njezinu ličnost, a zapravo iz nje crpe životnu radost i snagu. Prepustila se nakratko, po tko zna koji put do sada, eksperimentiranju, u njegovom najžešćem obliku. Svijet se sveo na brojenje novčanica i dogovaranje o plaćanju, dogovaranje o nabavi, dogovaranje o tajnim sastancima. Naravno, prijateljice s kojima je i dalje svakodnevno sjedila na kavi nisu o tome svemu znale ništa. Imala je svoju tajnu i često je postajala zamišljena, jer iskreno, bila je zaljubljena u svoj dvostruki život. Tada više nije željela razmišljati o tome s kim se toga dana mora naći, što mora odjenuti, kako se mora ponašati i što slagati nekome. U njezin život su se ponovo počeli uvlačiti slatki mirisi dima. A zatim blaženo neznanje. Jednostavno je razmišljala u tim trenucima o glupostima, a tih trenutaka je bivalo sve više. Zatim je počela žuditi za kaznom. Kada je bila kažnjavana, uvijek je postajala nekako odlučnija i život joj je uvijek tada poprimao smisao. Opet je slučajno naišla na informacije. I opet se s velikom nervozom u želucu odlučila i na taj korak. Dobro je o svemu promislila i napravila to. A poslije se, začudo, nije gadila sama sebi, nego je željela još. Opet joj se sviđalo što radi nešto bolesno, protuzakonito, što jedan za drugim ruši tabue. Sve to joj nije bilo dovoljno na njezinom putu prema samouništenju. Imala je nekoliko tipova koje je nazivala „prijateljima“, a oni su se često mijenjali, i nikada ih nije bilo manje od dvoje. A, uz sve to je prema drugima uspijevala djelovati kao da vodi savršeni, mirni život. Svi oni odreda su joj jako hranili ego i postajala je sve odlučnija u sebe. Kazna ju je izliječila. Sada je ona željela pokušati nekoga kazniti. I opet je riskirala i pronašla informacije. To što ubija svoju dušu nije joj ništa značilo. Usudila se, i kaznila nekoga. Jako joj se svidjelo. Sada hoda visoko dignute glave s još većom tajnom na srcu, a kada se vrati kući svaki dan nakon „posla“ suze joj ispiru crnu olovku s očiju. I još uvijek, svaki dan, joj se u život uvlači dim, a u misli crnilo. |
- 18:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #
06.02.2006., ponedjeljak
|
Vozeći se od Sinja sa svojim djedom prema malom selu Maljkovu, koje se skrilo u unutrašnjosti Dalmacije zasjenjano ogromnom Svilajom, slušala sam povijest svojih predaka. Točno sam mogla zamisliti svog pradjeda, kojeg nikad nisam upoznala, kako velikim vignjem raspiruje vatru i kuje željezo u sada ratom pokošenoj radionici. Vidjela sam svog djeda, lika mladog kao sa vjenčane fotografije, kako timari konja i usmjerava vola koji tare žito na guvnu na kojemu sada kroz kamene pukotine rastu divlje kupine. Izgledom guvno podsjeća na kružnu terasu na kojoj sam se nekoliko ljeta prije skrivala pušeći svoje prve cigarete. Slušala sam kako s ustiju mojeg djeda silaze mudre riječi i gledala u njegove smeđe oči, nalik mojima, kako ih obrubljuju bezbrojne crvene kapilare. Govorio je i o mojoj prabaki koja je sama odgojila svoju djecu. Često ju je gledao kako mjesi kruh i ponekad, ako su si mogli priuštiti, uz krumpirovu pitu poslužuje meso sušeno na oštrom planinskom zraku. Govorio je o ribi koju su im ponekada donosili rođaci iz sela bliže rijeci. O mojoj baki koja je na planini čuvala stoku i u selo silazila svakih petnaest dana da bi uzela sol za životinje i nešto kruha za sebe. A njezina mlađa sestra je svakoga dana obilazila drveće murve i kući se vračala s naramkom drva za potpalu. Dok mi je pričao o baki vidjela sam iskru radosti na njegovom, vremenom očvrsnulom, licu. Auto je prošao natpis Maljkovo i nekoliko crvenih oznaka "pozor mine", a onda skrenuo pokraj razrušene škole. Nakon vjenčanja djed i baka su na najvišem dijelu sela sagradili kuću. Svojim rukama je djed nosio kamene blokove i podigao Lovčan. Nakon rata je i Lovčan bez krova bez krova i zidova izdisao smrad paleža, ali djed ga je opet sagradio na istim temeljima još ljepšeg nego prije. S velikog balkona vidjela sam, malo niže u selu,bijelu crkvu. Kamenitim, trnovitim puteljkom sam krenula prema njoj. Na pola puta sam se prisjetila dečka za kojim mi je prvi puta, prije nekoliko godina, srce brže zakucalo. Na istom mjestu gdje sam stajala držala sam ga za ruku i očekivala svoj prvi poljubac koji je ipak pripao nekom nebitnom. Željezna vrata na kamenoj ogradi su zaškripala kako bi me pustila da uđem. Oko crkve su iznikli spomenici na pokojnike. Pronalazila sam samo tri prezimena koja su postojala u selu: Budimiri, Vučkovići i Bilandžići. Ispod svakog križa ležao je, u vječnom snu, netko tko je bio dio i moje povijesti, moje obitelji. Majka mojeg djeda, hrabra žena koju je moja mama obožavala i koja je umrla dva mjeseca prije mog rođenja i ostavila mi krsno ime. Mali bijeli grob bez natpisa gdje su sahranili mrtvorođene blizance moje bake. Tri spomenika hrvatskim braniteljima koji su u Domovinskom ratu nasmrt ranjeni braneći i ono što je moje. Noviji, mramorni grob koji je progutao ženu djedova rata nakon raka pluća. Grobnica moje bake koju je ljetos svladala teška bolest i koju gotovo da i nisam oplakala jer se ne bih znala zaustaviti kada bih započela. Njezina kći, moja tetka će uskoro leći u istu grobnicu, isto zbog leukemije. jedina osoba koju ni bolovi ne mogu prisiliti da skine osmijeh s lica čeka da bude sahranjena jer transplantecija koštane srži nije uspjela. Selo nestaje pod tom crvenom zemljom. Mladi su se davno odselili, o onih dvadesetak stanovnika čeka svoj red na san. Veliki dio moje prošlosti leži u dvorištu crkve, u malom selu Maljkovu, koje se skrilo u unutrašnjosti Dalmacije zasjenjeno ogromnom Svilajom. I jasno mi je kada pogledam djedu u lice zašto njegove crne oči obrubljuju bezbrojne crvene kapilare. |
- 20:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
07.01.2006., subota
|
Dani su postali varijacija iste teme. Dnevne obaveze, učenje i onaj drugi dio mog života kojim vladaju strahovi. Okretala sam se, nemirno hodala i stalno brinula očekivajući svaki trenutak da će se između dva treptaja pojaviti neka od sablasti.Užasavalo me je biti vani, kao što me je užasavalo biti zatvorena. Ormari pretrpani prošlošću mirno su se smjestili uz zidove i gutali buku mojih misli, a izdisali čistu, zaglušujuću tišinu samoće. Iskreno sam pokušavala uživatri u životu, ali nije mi uspjevalo. Učila sam živjeti lažući samoj sebi kako bih preživjela. Lagala sam prečesto. Došla sam preblizu nekom odgovoru koji nisam smjela znati, a nisam ga mogla ni vidjeti.Dugo sam ležala na krevetu i plakala dok su mjesec i zvijezde na nebu zamjenjivali sunce i oblake. Nisam se mogla prisiliti da ustanem. Osjećala sam da su se svi dijelovi mozaika odlijepili i pomiješali. Ruke su mi oslabile, vid se pogoršao, a razvrstavanje sam samo i dalje odgađala. Počela sam se samoj sebi ispričavati da nemam snage sve pločice mozaika polijepiti. Koju god da uzmem sadrži samo dio istine koja više ne postoji. Kao pred smrt su me napadali filmovi sretnih uspomena, a pomislivši na ono što sada imam želja za plakanjem je postajala samo još jača. Željela sam prestati razmišljati, spavati bez snova, živjeti bez cilja, umrijeti bez žaljenja. Ipak, nisam mogla protiv onoga što su zvijezde upisale u moju krv kada su me odredile za nešto što još nisam shvaćala. Bojim se da će to potrajati dok ne prestane trenutak nazvan mojim životom. ............ ljudi ne brinite, ovo je samo tekst, a ne stvarnost. |
- 20:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #
25.12.2005., nedjelja
|
sretan božić... |
- 20:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #
04.12.2005., nedjelja
|
Bolesno stezanje grla, pritisak u očima dok na površinu probija nemir u obliku kapi, mučnina, strah, nelagoda...ruke nekoga tko te je volio obavile su tvoju zamjenu. Oči čovjeka koji je samo tebe gledao usmerene su tebi iza leđa. Riječi nekada upućivane tebi, sada su izgovorene onome tko te je naslijedio, a povremeno ne znam kako to prihvatiti. Povremeno zaboravljam tko sam i uporno stvaram kaos u svom životu, pravim si nepotrebne probleme, samo da ga učinim zanimljivim sebi. Samo da se osjetim živom. Pretvaram se u nekoga koga se bojim. Nekoga tko se povlači kada se treba boriti, tko navlači neprobojni oklop kada se na putu nazire dolazak rata. Postajem netko tko život provodi u teoretiziranju umjesto da nešto učini. A onda se povremeno dogodi neka sjajna zamisao, nešto što te pokrene, pa nestane kada postane malo teže. Bojim se, opet. Pravim planove, zaboravljam ih, misli su mi se rasule i prekrila ih je zemlja. Nemam snage da ih ponovno iskopam i zalijepim. Gdje je nestala ona ja od nekada? dan obojen trudnim oblacima i nagriženom sivoćom neba truli dah vjetra zapleten u riječi neizgovorene prsti s kojih se širi ljut miris duhana i udarci ritmični, nemirni pod stolom besmisleni nešto opet viđeno možda zadnji put tako često možda, a znamo svi da će se ponoviti već s jutrom i unedogled nestajem i postajem što sam bila što ne želim biti ali vratit ću se bolno hrabra nakratko |
- 18:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
30.11.2005., srijeda
|
e, ljudi, sorry što me nema. nisam mogla ništa pisati jer nemam vremena, a ono malo što napišem kad me uhvati inspiracija baš i nije za blog. pa kad ulovim malo vremena, nešto ću našvrljati. pusa svima.. |
- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.10.2005., petak
|
Za sebe je često govorila u trećem licu.Onako, samo da bi ostavila veći utisak pred drugima, kao što to još i sada pokušava napraviti. Netko bi za njezino ponašanje mogao reći da samo želi privući pozornost, ali ona bi prije rekla da je to njezin način ostavljanja svog pečata na papiru ostalih dostojnih. Na papiru lica prošlosti. Ponekada je sumnjala u sebe, i to dramatično kao i za sve ostale događaje jer je to bio njezin način u koji je s vremenom znala sve češće posumnjati. Ponekada je uspjela na koji trenutak otvoriti ona vrata u sebi koja su bila njezina bit. Nekad je i u tu bit posumnjala i izmislila milijun pitanja s ponuđenih miljardu odgovora, ali uvijek je za svako pitanje nedostajao još jedan odgovor koji nije mogla, a možda i je, pronaći. Dane je provodila u razmišljanju, dok bi drugi za nju rekli da gubi vrijeme na nešto što joj neće pomoći u životu. Uvijek je željela više svega, više znanja i mudrosti, ali prečesto je odustala od toga jer je sumnjala čak da joj ni to neće trebati tamo kamo ide ili kamo nestaje u noć. Onda je započela sitnim, naoko beznačajnim, ali ogromno snažnim lažima krojiti neku svoju sudbinu jer se i u nju natjerala posumnjati. Počela je utjecati na druge ljude svakim dahom, svakom riječi i to joj se svidjelo, ali s druge strane i za to bi se bojala tolikog tereta odgovornosti pa se na trenutke povukla u svoj sef i ponijela jedini ključ sa sobom. Jednom je u takvom trenutku netko bio dovoljno uporan pa ga je uspio otvoriti i bili su presretni. Uskoro je shvatila da je on zapravo htio sef pun brušenih dijamanata, a ona je bila tek izvađen grumen zlata još neobrađen i divlji. Kada je on otišao dalje u ptragu, ona je ostala užasnuta i bez sefa u koji se može skloniti. Razvila je oklop oko ljušture napunjene nedovršenim mislima. I topila se od možda prave, možda prividne sreće, a često je pomislila kako se topi i od boli.Odlučila je odbaciti sve nepotrebno, ali nekako bi se uvijek nogama zapetljala u niti odbačene prtljage i vukla ju za sobom. Što bi ju više vukla to bi je se više plašila. Što bi se više plašila brže bi bježala od prtljage koja bi jednakom brzinom gmizala do nje. Nikada zapravo nije uspjela riješiti se onoga što ju muči. Slijedilo ju je u stopu. Neke od tih problema uspjela je riješiti uništavanjem i suočavanjem s njima, ali velik dio njih nije joj dao mira i opet se zapitala što ako ih nije riješila u potpunosti. Uvijek je nedostajalo tako malo do potpune radosti i spokoja sa svojom biti koja možda postoji. Započela bi jednu odluku ostvarivati, samo da bi se pola puta mogla predomisliti. Izustila bi dvije riječi i zatvorila usta jer nije sigurna zna li ispravno objasniti drugima cijelu rečenicu. Pisala je za sebe, ali kopkalo ju je piše li zapravo želeći da ju pronađu, rastvore oklop i ne pobjegnu pred onime što nisu očekivali. Postojali su trenuci u kojima je bezbrižno i otvoreno drugima i prirodi pokazivala nasmijano iskreno lice, postojali su i oni trenuci kada im je otvoreno pokazala svoje rane kao i oni kada je bila sama. Previše tupih osjećaja koje je imala priliku iskusiti bili su joj isprika za ulaznicu u svijet normalnih. A znala je biti i sretna. Vjerovala je da je pametnija, vrijednija i bolja i ljutila se što je se drugi boje, a i ona se njih dijelom bojala. Moglo bi se reći da je živjela nepotpun, nedovršen, podijeljen život, ako se malo bolje promisli, moglo bi se reći i da je bila blagoslovljena znatiželjom, željom i različitošću i svestranošću same sebe i svega oko sebe. Puno bi se toga moglo reći o njoj, možda i ne jer bi ju većina ljudi opisala u dvije rečenice. Recimo samo da je na putu do odgovora i da i o tome može razmišljati jer to je ono što ona voli. Ili ju to možda samo opsjeda kao slika vriska koji visi na onom mjestu gdje se san i java pretaću iz jednog u drugo. |
- 18:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #
09.10.2005., nedjelja
|
Probudio se iz nemirnog sna. Svjetlo koje je dopiralo kroz prozor prljave kupaonice ga je zaboljelo i natjeralo da rukom zakloni pogled. Kako li je samo prezirao budno stanje. Osjećao je srašnu žeđ i cijelo ga je tijelo boljelo. Polako se privikavao na svjetlost i otvorivši jedno oko zbunio se shvativši da leži na hladnom podu kupaonice. Dobro je, znao je da je sve opet normalno. Dok je njegovo tijelo tražilo čistu vodu, mozak je samo htio još jednu poslasticu u obliku alkohola. Proklinjao je ovakva jutra, no ona su bila njegova svakodnevnica. Hranio je dušu mržnjom prema sebi. Ustajanje s poda bilo je teže nego što je mislio. Glava mu je pucala, bilo mu je hladno, tresao se od dehidriranosti. Oteturao je kroz trošnu sobicu do hodnika koji mu je služio i kao kuhinja. U hladnjaku je pronašao nekoliko konzervi hrane koja je odavno bila pokvarena. To nije bilo ono što je tražio. I pronašao ju je, zelena, staklena boca koja se orosila čim ju je izvadio van. Nije imao vremena potražiti čašu, potegnuo je, no ubrzo je njezin sadržaj nestao. Samo da je još nešto ostalo od sinoć. Samo da dođe sebi, da osjeti taj okus i ništa ga više neće boljeti, o ničemu neće morati razmišljati. Žurno je pretražio sve police, sve ormariće, a kada je razočarano ustanovio da nema više, gotovo trčeći je otišao u sobu. Prizor i nije bio vedar, krevet je bio pretrpan kutijama koje već godinu dana nije raspremio, na kauču su ležale prazne limenke, kao i na stoliću koji je bio prepun boca alkohola. Svaku je redom nagnuo, ali rijetko u kojoj je pronalazio dovoljno, možda samo gutljaj ili dva. To ne može biti, mislio je da nije toliko baš popio, ali iskreno, nije se mogao toga ni prisjetiti. Davno je počeo zaboravljati, bilo je prenaporno razmišljati, to ga je uvijek dovodilo do osjećaja koje je htio izbaciti iz života, iz ovog kaosa koji je zapravo samo ličio nekome neupućenome na život. Razočarano je sjeo na drvenu stolicu bez naslona da bi razmislio gdje mu se nalaze zalihe. Za oko mu je zapela boca jeftine, visoko postotne cuge. Gotovo je poletio do nje i potegnuo. Nije se obazirao na grčeve u želucu, niti na krv koju već dva mjeseca povraća, niti na tijelo koje nije izgledalo kao tijelo dvadesetsedmogodišnjaka. Trebala mu je cigareta, ali nije ni jednu pronašao. Iz lončanice davno uvenule biljke izvukao je nekoliko opušaka prekrivenih zemljom. To mi je bio spas. Zapalio je jedan za drugim, a kašalj je liječio novim gutljajima. Ubrzo je ostao bez oba svoja poroka. Iz jakne koja je ležala na podu izvukao je novčanik s nekoliko novčanica, ali nije imao dovoljno za oboje. Nije mogao nikoga nazvati da mu posudi nešto čak i kada bi oni to htjeli jer su mu odavno isključili telefon. Ipak je uzeo novac i požurio iz stana, zaboravio je za sobom zaključati, ali takve sitnice su mu s vremenom prestale nešto značiti. Pognute glave je napamet prešao put do prodavaonice cuge i tamo kupio najjače piće koje je našao i najjeftinije. Izašao je van, naslonio se na vrata i počeo piti. Zvona katedrale su zazvonila samo devet puta. Zaustavio je prvog prolaznika i zamolio za cigaretu, dobio je dvije. Nastavio je tumarati ulicama, nesvjesno, zadubljen u odbacivanje svake pojedine misli. Suza mu je kliznila niz opijeno lice kada je shvatio gdje se nalazi. Na grobu je pisalo njezino ime i ime njihovog anđela. Kada bi netko zbrojio njihove godine, dobio bi samo dvadeset četiri. Njezinih dvadeset dvije i njegove dvije. Poginuli su u prometnoj nesreći. Mjesecima se pričalo kako je otac u pijanom stanju ubio majku i sina ispred njihove kuće. Pema zakonu je odslužio kaznu koja se mnogima činila smiješno mala. Njemu se činilo ni da vječnost u zatvoru ne može učiniti da odsluži kaznu za štetu koju je nanio svijetu. Htio je samo s njima ležati u krvavoj zemlji i pustiti da njegovo tijelo propada na dostojanstveniji način. Kroz suze je promrmljao samo "žao mi je", a zatim potegnuo još jedan gutljaj i dopustio si da uživa u boli koja mu je kidala utrobu i pržila um. Pronašao je izlaz, nažalost krivi... |
- 23:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #
21.09.2005., srijeda
ljudi, mislim da sam se probudila...
|
Koračala je svojom ulicom. Misli su joj se plele i mrsile, nepovezano su joj šaptale što "treba" učiniti, što reći, što odlučiti, a zapravo joj nisu puno toga rekle. Sitne kapi jedne od prvih jesenjih kiša su joj sipile po licu i kosi. Udubljena u nepromatranje svijeta nije to ni primječivala. Samo je pogleda uprtog u mokru cestu vukla nogu za nogom u savršenom ritmu. Čvršće je stegnula laganu jaknicu oko tijela i dalje nesvjesna hladnoće. Trgnuo ju je kratak pozdrav. Nije ni primjetila da joj je iz suprotnog smjera dolazila djevojčica od nekih pet godina. Ono što ju je toliko iznenadilo nije bio pozdrav već izraz njezinog lica. Bezbrižno, opušteno i znatiželjno, a tek osmijeh na njemu. Odgovorila je na pozdrav, a tada ju je dijete upitalo gdje ide. Jedva je pronašla odgovor u svojim mislima. Nije se ni snašla, a već ju je dijete obasulo još nekolicinom pitanja, a tada požurilo kući zbog kiše. Čak ni nakon spominjanja kiše nije ju primjetila, sve što joj se vrtilo glavom bio je onaj osmijeh, hrabrost da zaustavi nekoga na ulici i popriča s njim, ona znatiželja i iskrenost koju je i ona sama nekada posjedovala i na koju je potpuno zaboravila. I podigla je pogled od zemlje, pogledala nebo, nasmijala se kiši i vjetru i dozvala dijete u sebi. Jedan neobičan susret bio je dovoljan da shvati što propušta dok gleda u vrh cipela koračajući. Jedan mali osmijeh bio je dovoljan da joj vrati radost zbog čuda koje se zove život. I samo jedan kratki neobavezan razgovor bio je dovoljan da počne primjećivati velike stvari u onim malima. :::::::::::::::::: I znate što? još uvijek me drži ta ista euforija koju sam imala u sebi toga dana kada sam slučajno naišla na nju. A do tada nisam ni primjetila da je cijeli život živjela u mojoj ulici u kojoj ima samo dvadesetak kuća. Danas sam ju vidjela, mahnula joj i nasmiješila joj se. Opet mi je poklonila osmijeh. |
- 21:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #
20.09.2005., utorak
|
ljudi, nisam dugo ništa pisala jer nisam znala što da napišem. velike stvari su se događale u meni i još se događaju. u zadnja dva dana se počeo mijenjati cijeli moj svijet koji sam do sada znala i cijeli moj način razmišljanja jer sada znam da mogu. više se ne nadam, već jednostavno znam. pri svakom novom pokušaju da nešto promjenim i dalje osjećam veliki strah i teško nalazim snagu da se ohrabrim, ali sam shvatila da ja to mogu. mogu se nositi sa svime što mi život pruža. znam da ću se i dalje spoticati na kamenje koje si sama bacam na ravan put, ali po prvi put u životu stvarno imam vjere. danas sam uspjela skupiti hrabrosti i pronašla njegovu adresu(upućeni će znati o kome je riječ) i nisam mogla vjerovati koliko je zapravo bilo lako to učiniti. napokon imam hrabrosti. sutra me očekuju moje nove pobjede. jedva čekam. hvala svima na podršci do sada i nadam se da ću ju i dalje dobivati, ali to više nije jedina stvar koja me pokreće. napokon. imam cijeli svijet na dlanu.... ako vas zanima kako je do toga došlo, jednim osmjehom i jednim rizikom... |
- 16:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.09.2005., srijeda
moja jedina želja u ovom trenutku
|
željela bih imati minutu mira...od vlastitih misli...pitanja na koja ne znam odgovore...mira od neostvarivih želja...svoje prošlosti...planova koje ne znam kako ostvariti...od stalnog straha...svojih pogrešaka...buke u glavi...mira od sebe...samo na minutu |
- 23:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #
11.09.2005., nedjelja
|
Jecala je tiho pod vunenim pokrivačem. Prsti su joj se grčevito stezali, a nokte si je urezivala u bolnu kožu dlanova. Bili su žuti od dima cigareta i lomljivi od nedovoljno njege, a na rubovima su se nazirale krvave zanoktice. Ispijeno lice je svjedočilo o njezinom preburnom životu i davalo joj nekoliko godina više nego što je imala. Nekada crne, velike oči sada su bile potpuno sive i natečene, u njima više nije bilo sjaja. Na mršavom licu do izražaja su dolazila jedino njezina pomalo prevelika usta blijedo ružičaste boje. Nekada plava kosa sada je također posivila i u pramenovima zabranila pogled prema licu. Kroz otvoren prozor je ušlo sasvim malo svježeg zraka i snop svjetla koji je oživio čestice prašine i natjerao ih da plešu u zoru. Upravo je jedan od njih otišao iz njezine male sobice. Na stoliću je ostavio novac za sobom. Nije ju gledao podrugljivo jer mu je bila potrebna. Sigurna je da će ju već sljedeći poniziti. Molitva je silazila s njezinog jezika, još joj je samo ona i ostala. Sebe je prodala, mijenjala je svoje dostojanstvo za svoje ovisnosti, ali nije izgubila dobrotu. Zaspala je sa suzama na napaćenom licu. Kako se to moglo dogoditi? A imala je tako lijep život nekada... |
- 21:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #
10.09.2005., subota
|
Šutnjom svojom si me tješio. Grijao si sunce svojim osmijehom, a pticama si pružao laki vjetar u krila. Vjerovao si u mene. Nekada. Davno. Teško mi je dovesti tvoj lik u sjećanja, negdje sam ga spremila s nadom da će manje boljeti. Zaboravila sam toplinu tvojih ruku, okus tvojih usana. Miris tvoje kose je vremenom ispario i napustio teške zastore u mojoj sobi. Tvoje stvari sam gurnula u najdublji dio ormara. Bile su pretužne oči moje i tvoje zadnjih dana. Još uvijek zastanem i stresem se na mjestima koja su samo nama značila nešto. U licima prolaznika tražim uzalud i dalje tvoje lice, tvoj osmijeh. Možda te i ne želim natrag, bojim se da ti ne bih vjerovala više. Nisam još jedino zaboravila osjećaj. Potpuno sigurna u tvom zagrljaju, sa zamišljenim pogledom punim nade u budućnost koja nije došla. Koliko ljubavi čovjek može doživjeti u jednom životu? Ako je samo jedna, onda se moram pomiriti s vječnom samoćom. Ako je više njih, onda se nadam da sve ne bole jednako jer se bojim da više ne bih mogla preživjeti. prisjećam se svoje prve ljubavi... |
- 17:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.09.2005., petak
|
Vraćam se mislima unatrag. Razmišljam o svojim propustima i ne sramim ih se. Prisjećam se uspjeha i ponosim se. Naviru mi uspomene na sva razočarenja koja sam imala priliku doživjeti do danas i sretna sam. Znam da sam na dobrom putu za budućnost. Na dobrom sam putu da postanem osoba kakva želim biti. Ona uplašena, povučena djevojčica je odavno odrasla, a od nje je ostao samo onaj iskreni osmijeh koji je tako rijedak, a tako dragocijen. Prolazim hodnikom svoga života, sva vrata su otvorena danas za posjetitelje. U sobama ćete vidjeti plač. Bijes. Smijeh. Ljubav. Vidjeti ćete najljepši osjećaj na svijetu koji je za mene onaj duboki uzdah nakon gorkog plača. To je uzdah olakšanja. U nekim sobama se nazire djetinji smijeh. Ako dobro pogledate vidjeti ćete uplašeno dijete skriveno među jastucima na prevelikom krevetu. Ali ako se malo bolje potrudite i dođete do posljednje sobe pronaći ćete mene sada. Sjedim na visokoj stolici i zamišljeno i s osmjehom na licu maštam o velikim stvarima koje me očekuju i istovremeno se ponosim sama sobom što sam dogurala do ovdje. Što se nisam prepustila drugima i što nisam izgubila sebe. Izađete li iz posljednje sobe vidjet ćete da se hodnik nastavlja. Sve sobe su prazne, otvorenih vrata i bijele boje. Sada vam dajem obećanje da ću ih obojati najljepšim bojama svijeta i ispuniti najiskrenijim osjećajima djeteta. p.s. sretan mi 18. rođendan |
- 14:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.09.2005., četvrtak
|
Prolazim kroz vrata... U tamu... Zatvorila su se iza mene... Siluetu čovjeka obasjala je mjesečina koja dopire iz još dvoja otvorenih vrata. Bojim se prići mu. Krečem prema jednim vratima. Zatvaraju se. Svjetlost je manja. Krečem prema drugima. Zatvaraju se i ona. Jedina svjetlost koja još postoji je ona u mojim sjećanjima.... Panika... Plač... Čujem svoj glas: Nema izlaza. _Progutati ponos, radovati se tuđoj sreći, zaboraviti na vlastitu bol i čestitati neprijatelju što je dobio toliko željeni dar ne znajući da je uništio život kakav sam poznavala. Ne, to ne znaći da sam dobra osoba. I dalje se svaki dan molim da se vrijeme vrati. Ili da bar nestane. Napravila sam to. Boli i dalje. Jedino što me drži je spoznaja da sam neprijatelju umanjila patnju i povećala sreću. Jer ne želim biti od onih osoba koje drugima nanose bol. ::::::::: dobila sam brata jučer. Luka se zove. |
- 15:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #
14.08.2005., nedjelja
|
Tihi jecaji prekidali su još bolniju tišinu. Moje pretvaranje samo? Moje preuveličavanje? Lako je moguće da sama sebe zavaravam. Da ne boli toliko. A još je lakše moguće da se sada samo tješim, da se sada zavaravam. Riječi koje su mi ispunjale usta tamo su ostale neizgovorene, progutane. Onih nekoliko izgovorenih nisu mogli podnjeti. Trudila sam se da se suzdržim i ne progovorim istinu, ali je vrištala iz mene. Sama je provalila van, a jedino dobro u silini bola koje se oslobodilo od jednom je to što nisam bila u stanju pomaknuti se, tako nisam mogla ni učiniti neku glupost koju bih imala na savjesti do smrti. Jedini znakovi života su bili drhtanje i grčenje, ali u mojim očima života nije više bilo. One su bile samo izvor tuge koja se nakupila u meni, ne u tijelu, nego u nečemu što neki ljudi nazivaju dušom. Jedino što sam mogla učiniti je da pustim suze da klize niz osramoćeno lice. Da gledam u sitnu točkicu prljavštine na podu. Da uživam u hladnoći betona na kojem sam se sklupčala. I da se napajam tugom koju je moj mozak spremno dočekao kao najfiniju poslasticu. Više od toga nisam mogla. Zvukove koje sam čula samo u svojim mislima uspjele su nadjačati suze osobe koja je suosjećala. Osoba od koje se nisam tome nadala. Njezina bol je bila tako lijepa, bila je iskrena, bila je posvećena meni. Pogledala sam ju kroz vodene oči. Pružila mi je čašu vode. Činilo mi se da su minute prošle dok sam pružala ruke prema ponuđenoj čaši. Dodir me je trgnuo. Nisam očekivala toliku hladnoću stakla. Drhtavim pokretom sam vodu prinosila ustima na kojima je blistala sol moje tuge. Bio je dovoljan samo jedan gutljaj da se započnem pribirati. Ali nije još bilo gotovo. Uzela me je za ruku i pričala mi je. Riječi nisam mogla razumjeti, ali razumjela sam namjeru. I te riječi su me boljele kao da su neprijateljske, boljelo je na neki demonski način. Jedina želja koju sam imala u tom trenutku je bila možda i skromna, željela sam pretvriti tu bol u onu tjelesnu. Tada bih se osjećala više ljudski, a ovako više nisam znala gdje pripadam. Još ni sada ne znam, pokušavam svakim trenutkom otkriti tko sam, koji je moj smisao i da li ga uopće ima. Znam da ću se pitati dokle god budem postojala, a onda ću možda, samo možda, pronaći sve skrivene odgovore. A do tada ću možda plakati, ali uzdignute glave. |
- 21:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #
|
U glavi sam imala buku od tisuća misli, niti jedna nije bila pozitivna. Uništiti, razbiti nešto. Mislila sam da je moj bijes toliki da bi čak i snagom volje mogla ubiti. Nije to bio bijes, bila je tuga, razočaranje. Gledala sam jednu od najvažnijih osoba u mojem životu kako mi nanosi bol. Ne samo fizičku, ubijao me je pogledom. Ubijao me je izdajom i odbacivanjem. Gledala sam ga mutnim pogledom koji su zaklinjale suze, potreba, bijes, očaj. Gledala sam ga dok je umirao pred mojim očima i dok je ubijao jedan od rijetkih vrijednih dijelova mene. Danas sam ostala bez osobe koju sam voljela. Odbacio me je kao da ne mu ništa u životu nisam značila, kao da me nije poznavao još od trenutka mojeg rođenja. A sada ja njega odbacujem. Prebolan je svaki oprost, svako novo razočaranje. Prebolno je tražiti mrvice s njegovog stola koje sada dijeli s nepoznatim ljudima. S ljudima s kojima se sada smije, živi, dijeli svakodnevnicu kao što je nekada sa mnom. Umrle su dvije osobe. On kakvog sam poznavala i još jedan dio mene. A čini mi se da je od mene kakva sam prije bila premalo ostalo. Dio po dio je umirao, a i dalje se ne znam obraniti od osjećaja, od nemoći da se uhvatim za dio koji odlazi i vratim ga natrag. I ovaj put imam osjećaj da u grudima imam crnu rupu koja i pomisao na sreću guta i uništava. Više ne očekujem ništa, ne nadam se ničemu od njega. Danas imam suze. Ispirući tugu kroz njih pokušavam ponovo posložiti kockice svog života, pokušavam se ponovo izgraditi u sjećanjima na sretno dijete kakvo sam nekada bila. Neznam si pomoći. Valjda će i ovaj put vrijeme učiniti svoje. Tužno je kada dijete ostane tako rano bez oca. |
- 18:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
09.08.2005., utorak
|
Stvarno lijep dan, problem je oduvijek bio odlučiti se da mi dan postane lijep. Puno je lakše prihvatiti loše stvari u životu i pomiriti se s njima. Već i sama sebi dosađujem uvijek s istim pitanjima i istom ravnodušnošću kada je neka borba u pitanju. A lakše je i biti sam sebi dosadan, nego se trgnuti i reći da je dosta. Dosta je svih propuštenih prilika i žaljenja za njima. Dosta je svih onih sjedenja pred tv-om kada o ničemu ne razmišljam već samo prividno skupljam energiju da napokon nešto napravim. A to nešto se toooliko rijetko događa. Dosta je razmišljanja što i kako dalje. Sve što trebam napraviti je stvarno krenuti dalje, a odgovori će mi se sami nuditi uz put. A najviše od svega je dosta mržnje prema sebi svaki puta kada ponovo padnem. Jer i to je dio puta, ja nisam kriva što mi je netko ostavio kamen na njemu kojeg nisam vidjela. A nisam ga vidjela jer sam kao i inače opet analizirala svoje i tuđe postupke i prevrtala u glavi najdosadniji film na svijetu koji se zove moj život. Idem sad, neznam gdje, ali idem. Saznat ću kad krenem, a kada opet padnem neću se osuđivati što plačem jer drugačije ne znam. A i ne želim, to sam ja. Opraštam si sve svoje pogreške jer duboko vjerujem da su one nastale usprkos tome što sam radila najbolje što znam. Drugi put ću znati bolje, a nakon toga još bolje. Sada znam gdje se nalazi kamen na koji sam se i prvi puta potepla. Znam i koliko pad boli, a najbolje od svega znam da sam ga uspjela preživjeti. Doduše, s trajnim ožiljcima, ali i oni se s vremenom manje vide. Ako sam jednom pala i preživjela poguban pad, preživjet ću i sljedeći. Odlučila sam si dopustiti da mi ostatak dana bude lijep, a padovi..pa i ne bole toliko jako kada razmislim što sam dobila s njima. Vjeru da ću i sljedeći put sve preživjeti. |
- 17:52 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
Netko novi gledao me je očima punim nade. Mislio je da sam ja ona koja ću mu ovaj put donijeti spas. Nikada nije znao za bolje, znao je samo za površno. Jedina molitva koju sam imala u sebi tražila je da ne otkrije da sam i ja ista. Što bih mu ja mogla pružiti? Onih nekoliko prisilnih poljubaca koje sam žestoko izbjegavala možda su mu pružala utjehu. Nisam se mogla nagovoriti i pokloniti mu ih još više jer mi se činilo da su preskupocjeni. Znala sam koliko je to licemjerno od mene s obzirom da sam ih drugima poklanjala za znatno manje truda. Nisam mu mogla pomoći. Nisam znala reći riječi utjehe, možda neke riječi koje bi ga natjerale da razmisli je li vrijedno njegovih pokušaja. Željela sam da mi postane prijatelj, a ipak željela sam da me obožava i da mu slomim srce. Jedino na što sam se odlučila bila je igra rukama, tijelom i dahom. Počinjala je nježno, da bi se iz nevine djetinjaste igrice pretvorila u uzbudljivo prebiranje ispod sigurnosti njegove majice, prelaženje vršcima prstiju preko vrele kože njegovog trbuha i leđa i pomalo opasnog dahtanja ispod njegovog uha. A što drugo sam mu mogla poklonitI? Mogla sam mu dati puno više, kao i velikoj većini prije njega. Jedino što me je spriječavalo bila je njegova prevelika nada koja me je stravično podsjećala na moju. Kroz nju sam vidjela koliko mi je sličan i nisam si mogla dopustiti napraviti mu isto što su i meni. Pustit ću ga. Mora dalje. Nekako mi je postao drag i ne mogu dopustiti da se netko igra s njim na takav podao način. Čak ni ja. Ipak mislim da ću ga još neko vrijeme zadržati i možda mu dopustiti da vidi što se to igra s njim. Tada će ga manje boljeti jer će znati da nisam ona kakvom me smatra. |
- 12:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
08.08.2005., ponedjeljak
|
Ista priča kao i milijun puta prije. Tražim, nađem, odbacujem od sebe jer možda mislim da nisam dovoljno dobra da budem sretna. Možda nesvjesno i sama znam da to opet nije to. I po stoti put proklinjem svoju preburnu prošlost. Još uvijek mi nije jasno kako i dalje nastavljam davati svoju pažnju, tijelo, poljupce, dobrotu onima koji toga nisu vrijedni. Mrzim se zato što si namjerno upropaštavam priliku za srećom jednom kada dođe. I mrzim se što uživam u tome, a ne znam kako prestati. Mrzim se i zbog toga što sama sebe osuđujem i kada mi je najbolje. I ovaj put ću ga odgurnuti od sebe, možda zbog straha da vidi ono što sam ja vidjela, možda jer nemam hrabrosti prolaziti istim putem opet. A možda jednostavno zato što sam navikla na bolje, na više, na sve ono što na prvi pogled djeluje savršeno, a tek kad otvorim oči shvatim da opet radim istu pogrešku. Jedino što me još drži na životu je nada da ću i ja napokon nešto naučiti iz svojih pogrešaka i prestati s uzaludnim traženjem smisla. |
- 14:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #
07.08.2005., nedjelja
|
Noćas nisam sama. Moji su strahovi sa mnom. i moja hrabrost, prošlost, sječanja, kao i planovi za sutra. Noćas mi društvo prave papir i olovka, stara pjesma, šalica kave i dim cigarete, reprize davno odgledanih filmova. Noćas odbijam neprisustvo drugih osoba nazvati samoćom. Noćas se trudim vidjeti život u treperenju svjetiljke i lupanju kišnih kapi po prozorskom staklu. Noćas je moja tuga u žestokoj borbi s mojom nadom. A pred zoru kada se nada počne gasiti i umirati doći će sunce i opet ju zapaliti. Znam da ću opet vidjeti život kako blista. Ugasit ću svjetlo u sobi, napraviti novu kavu, zapaliti još jednu cigaretu i gledati optimistično u daljinu očekujući još jednu borbu. Ne, noćas nisam sama. Ja sam u sobi zajedno s mojim mislima. Tuga je prisutna kao i uvijek, ali polako se uspijevam boriti protiv nje. Mislim da opet sve ide na bolje. |
- 20:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #
05.08.2005., petak
|
stvari su znale biti gore. znale su biti i bolje. bunim se, a znam da ih samo ja mogu popraviti. zašto onda ne uspijevam skupiti dovoljno snage? i zašto nisam dovoljno pametna da vidim ono što se krije između redaka? opet zašto. mrzim sama sebe što se samo pitam, a ne znam gdje započeti tražiti odgovore i ovaj put. |
- 14:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #
28.07.2005., četvrtak
|
primjeti: dvije- tri uspomene. iskrenog prijatelja. rijetke lijepe riječi. usputne iskrene osmjehe. jedan od brojnih uspjeha. sitnice koje te vesele i znati ćeš da živiš. |
- 21:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #
26.07.2005., utorak
|
Maska. Zašto ju svi toliko osuđuju? Zašto ju preziru, boje se? Zar ne znaju da i sami nose jednu? Ne bih rekla da je nositi masku isto što i skrivati se. Ja nosim svoju masku. Priznajem. Često ju mjenjam, zavisno od situacije. Prije nisam razmišljala koliko je korisna. Sada kada me opet počinje boljeti stara rana ne želim nikome to priznati. Bol je samo moja. Neću ju dijeliti. Ponosna sam na nju. Ne skrivam se, prije bih rekla da je glumljenje da je sve u redu moj način na koji se nosim s onim što mi je preteško. Noseći masku, moglo bi se reći, glumimo osobu kakva želimo biti. Isto tako bi se moglo reći da ne glumimo. Zapravo smo to mi, onakvi kakvi bismo bili da se ne bojimo. Znajući da smo zapravo sretni, iako su problemi oko nas, mi osjećamo grižnju savjesti. Sami sebe uvjeravamo da je naše sretno lice samo slika za neupućene. Mislim da nije istina. Mislim da je naše sretno lice ono što jesmo. Ono što smo zaboravili, nekako, s vremenom biti. Maska je jedina zaštita koju imamo pred drugima koji su toliko jači od nas. Ali nisu, samo imaju hrabriju masku, naučili su navući grubo lice preko onog neodlučnog, usamljenog. Neugodno nam je da nas vide gole, bez šminke. Otkrivati svoje nedostatke pred drugima je jedna od najneugodnijih stvari koje možete doživjeti. Ali otkriti se pred nekime do koga vam je stalo je još gore. Bar u početku. Tek nakon toga možemo biti stvarno sretni i vidjeti da maska koju nosimo je zapravo jedini dio nas koji je istinit. Nije bitno što se na njoj ponekad pojavi tužno lice, bitno je potruditi se i pronaći jednom nekoga pred kime će nam biti olakšanje pokazati ga. I koga nećemo osuđivati zbog nedostataka na njegovom licu bez šminke. Mislim da sam ponosna na svoju masku. Ona je jednia koja mi je pomogla da prebrodim poteškoće, upoznam drage osobe, postignem nešto. Ipak jedva čekam dan kada ću ju zauvijek moći baciti bez straha da će me moj netko manje voljeti bez nje. |
- 00:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.07.2005., ponedjeljak
|
I tako ja upalim tv i veći dio popodneva provedem gledajući na rtl-u sve živo počevši od simpsona. Na neko vrijeme sam se izgubila i kad sam bacila pogled na tv-u exploziv ili šta već. i tak gledam neku reportažu o turizmu, mislim da je hvar bio u pitanju. I ono misli mi prolaze kako bih i ja išla tamo i sve nešto glupavo, bezveze.( molim vas nemojte mi zamjeriti što pišem tako neknjiževno, malo sam pukla). Kad pokažu neko mjesto gdje se okupljaju poznati i bogati na Hvaru. I kamera pokazuje ljude, neki pričaju, i odjednom pokaže na sekundu jednu ekipu.... i ja vidim... što vidim?...nemojte mislit da serem bezveze... vidila sam... NJEGA... Sjedi, pije cugu, preplanuo je, maše u kameru, ekipa se smije, ludo im je sigurno. Ugasila sam tv, otišla u sobu, zapalila pljugu, izašla na balkon, i kapne prva suza. vratim se u dnevnu, upalim tv i već je sve gotovo. I šta da sad radim? P ajd da još malo plačem. I tak sjedim na trosjedu( s njim sam se jednom tamo dobro zabavila), i u isto vrijeme se smijem i plačem.. Koja pišurija!!! život mi je zapravo bio smiješan. plakala sam eto reda radi, a smijala se jer je stvarno bilo smiješno. nevojerojatno. Mislim da mu je ovo već drugi put da je došao u Hrvatsku, a nije mi se javio. Ja njegove podatke više nemam da mu se javim. Jednom je bio na balkonu i gledao me, a meni je trebalo par dana da shvatim da je bio on. I bome sam se grizla i još se grizem što sam se uplašila i pobjegla onda, a nisam izašla vidjeti ga. i mislim da ću ga pronaći. Da ga još jednom vidim. Malo mi je bad otići do tih njegovih ljudi i pitati za njegov mail, al moram to napraviti. moram se naći s njim. U sebi sam milijun puta već zamišljala naš susret, ali danas sam jedino mogla zamisliti kako ga udaram šakom u glavu. znam da je to bilo pravo, imam milijun dokaza za to, ali ne mogu se prestati pitati što ako nije?! pa naći ću ga makar mi bilo zadnje. nije Norveška na kraj svijeta, samo 2500 km. joj, koji gad. a on sjedi, smije se i maše u kameru, kak mu nije neugodno.. samo sam na sekundu ga vidjela, ali to je bio on.. znam. onako čelav, s gustim obrvama, pa i nije baš neki ljepotan, hehe. nije mi jasno kako sam mogla baciti godinu dana na razmišljanje o njemu. ima da napravim nešto od svog života, pa da se jednog dana slučajno sretnemo u nekom baru za bogate i slavne..bijesna sam.. jako.. i ne mogu se prestati histerično smijati. jedino sam do maloprije plakala, ali tuš mi je stvarno pomogao.. ovih dana ćete dobiti neki lijepi post, sad sam ljuta. joj, šta bi dala da mi sad opet dođe na balkon, mislim da bi mu svašta rekla.. možda mu ništa ni ne bi imala reći. stvarno mislim da ga opet moram vidjeti da bih uspjela sve to ostaviti iza sebe.. i svrbi me nos, to znaći da ću bit ljuta, a već jesam.. ne znam kako da skupim hrabrosti da ga potražim. moram.. neki dan sam bila pred zgradom gdje je on bio tada, slučajno sam s društvom završila na klupi ispred i iz auta je izašao neki čelavi tip. srce mi je stalo jer sam mislila da je on. potražit ću njegove podatke ovih dana, nije mi baš usput, ali moram.. malo mi nedostaje hrabrosti jedino. |
- 21:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||